Hamza Memić živi u Vitinici i ima 88 godina. Živi sam u svojoj kući koju je izgradio poslije rata. Bio je u vojsci JNA pa su ga za vrijeme rata Nijemci, kao i brojne druge Bošnjake, otjerali u zatvor u Beč, gdje je godinu dana jedva preživljavao bez dovoljnih količina hrane.Nakon teške godine, u kojoj je jedva ostao na životu, Rusi su ga oslobodili. Tako se vratio kući i nastavio normalan život, kakav se u to vrijeme živio na ovim prostorima, pogođenim destrukcijom u 2. svjetskom ratu. Hamza ima tri sina i dvije kćerke, koji ga, kako kaže, rijekto, skoro nikako ne obilaze.
On nema penziju, niti kakva druga primanja ali kao što i sam kaže: „Lahko je kad je čovjek učevan“ pa uči jasine i hatme i od toga i živi. Hamza se brine sam o sebi, niko mu ne pruža pomoć. Pored svoje kuće ima malu bašču u kojoj sije krompir, luk i žito, te se tako prehranjuje. On se uprkos svemu što je prošao kroz život još uvijek raduje malim stvarima, tako smo mu mi svojom posjetom izmamili osmijeh na lice i prava je šteta što gostiju u njegovoj kući nema više.
On nema penziju, niti kakva druga primanja ali kao što i sam kaže: „Lahko je kad je čovjek učevan“ pa uči jasine i hatme i od toga i živi. Hamza se brine sam o sebi, niko mu ne pruža pomoć. Pored svoje kuće ima malu bašču u kojoj sije krompir, luk i žito, te se tako prehranjuje. On se uprkos svemu što je prošao kroz život još uvijek raduje malim stvarima, tako smo mu mi svojom posjetom izmamili osmijeh na lice i prava je šteta što gostiju u njegovoj kući nema više.
Želimo mu još puno godina da proživi u zdravlju i sreći.
A. Mustafić; tekst je objavljen i u Sehari, broj 17.
