Ispis
Ovih julskih dana prolazim pored Centra Andr Malraux i vidim na fasadi ogroman natpis "Nikada ne?emo zaboraviti Srebrenicu". Kad do?e juli, svi se sjete sladoleda.


Politi?ari, vojskovo?e i pokoji kulturnjak su izgleda ovisni od meteorologije: kako do?e juli, oni po?nu o moralu i Srebrenici. Kad se zavri nastave po redovnom. Prolazila sam pored Spomenika paloj djeci opkoljenog Sarajeva u Velikom parku. Neko je drao govor iza kojeg je slijedio pljesak. Je li bilo neophodno nahraniti krvavu povijest ba pljeskom, i to na takvom mjestu? Ko je ?uo aplauz djeca koje nema, obezglavljeni roditelji te djece, ili govornik? Neka bi?e odrasla osoba je dovela djecu da tu zapjevaju "Samo da rata ne bude", pa opet pljesak. A onda odrasli nastavili po svom. Moda ja ne vidim dobro, ali odrasli ili ubijaju, ili kradu, ili baljezgaju.

Koliko me je podstakao na razmiljanje onaj natpis na Andr Malrauxu, toliko me je istim povodom za?udio dio teksta i rje?nik kolumniste vode?eg dnevnog lista u Sarajevu. Kae da je cijeli ivot proveo sa vikom empatije. Urednik lista je iz njegovog ?lanka, kao uvod, izdvojio sljede?i citat: "Da Bog da, sinko, da u Srebrenici svakog dana bude ovoliko naroda ko danas, kae radioreporteru jedna stara Srebreni?anka. U ovoj jednostavnoj re?enici priproste ene krije se tajna ivota ili smrti Srebrenice".

Ovo "priprosta ena" me je zaprepastilo. ta li je htio re?i? Da li je u naem svakodnevnom govoru peorativ, pogrdni na?in, postao neprimijetan? Sintagma "priprosta ena" me je podsjetila na ejlu Kameri? i njen plakat sa zagonetkom koja to o?ito vie nije - o bezuboj, brkatoj i smrdljivoj mladoj Bosanki. Ne znam ko je Srebreni?anka koja je govorila u mikrofon radioreportera. Malo bolje piskaralo bi si uzelo slobodu da popuni novinske retke pa napisalo da je Srebreni?anka prostoduna, a ne nikako priprosta. Meni se ?ini da je njena citirana re?enica otroumna i dalekovida, i da o toj gospo?i nije trebalo re?i vie nita.

Empatija Centra Andr Malraux sa Srebrenicom je autenti?na. Jer kultura je sve ono to radimo, i ono to ne radimo. Juli je povijesno bremenit ne samo na Balkanu. I Francuska ima ta za obiljeiti tada. Ne mislim samo na njihov nacionalni praznik 14. juli. Mislim na 5. juli ove godine, kada sav napredni empati?ni svijet obiljeava 50 godina otkako je nekadanja francuska kolonija Alir proglasila nezavisnost. Nisam ovih julskih dana vidjela, a moda mi je promaklo, da je slubena Francuska ovdje istakla da se sa pijetetom sje?a mra?nja?kog i krvavog francusko-alirskog rata. Sukob je po?eo 1945, a rat je trajao od 1954. do 1962. Ni 18. marta ove godine, kad su se mnogi "prostoduni" Alirci, Pieds Noirs, harkiji i Francuzi sjetili da je proteklo 50 godina od potpisivanja mira u Evianu nisam nigdje nita uo?ila. Njihov Evian je na Dayton, recimo to tako. Razlika je to su se ovdje pobili pred ku?nim pragom, a od Pariza do glavnog grada Alira je 1.349 km. I to je muslimanski a naftom, gasom i rudama bogati Alir na drugom kontinentu, u Africi.

Ovog jula po?inje ramazan. Za sve nae zlo?inima poplo?ane ivotne putanje evo jedan hadis: "Poslanik je rekao: Namaz je stub vjere, ali utnja je bolja. Sadaka gasi Gospodarevu srdbu, ali je utnja bolja. Post titi od vatre, ali je utnja bolja. Borba na Boijem putu je vrhunac vjerovanja, ali je utnja bolja.

www.oslobodjenje.ba