(Ne)ostajte ovdje: Koalicija sa koferima

Ispis
Oni što se jagme, otimaju, plijene... oni što ne znaju gdje žive, svoje su potomke uhljebili. A hiljade obične bosanske djece, što zadnji fening troše kako bi jednom u životu otišli na Bilino polje i poderali glas navijajući za Džeku, Misimovića, Pjanića, Ibiševića...
ne znaju šta ih sutra čeka. Njihova budućnost je neizvjesna. Zbog toga i odlaze u tuđi svijet.
Piše: Samir KARIĆ

Dok se po ovdašnjim parlamentima, skupštinama, a bezbeli, najviše kafanama, sabiru nove većine, koje se nadaju da će formirati novu vlast, bar moja dva poznanika su ušla u koaliciju sa koferima. I oni se nadaju, ali ne da će nešto formirati, nego da će ubijediti švedsku vlast da im da azil kako bi započeli novi, i za njih bolji život u toj skandinavskoj zemlji.
Obojica su mladići iz Podrinja. Imaju nekih 26 ili 27 godina. Oženjeni. Imaju i ženu i djecu. I vole Bosnu i Hercegovinu. U jednog su babo i trojica amidža šehidi. Poginuli za ovu državu, u nadi da će njihovoj djeci biti bolje. Da će slobodno i sigurno živjeti. U drugog je babo pun gelera, invalid i patriota. I on je krvario za svoju djecu. Ali, izgleda, ni njihovim unucima nije dobro.

I ko je kriv? Svi su krivi. Krivi su svi oni, bili vlast ili opozicija, koji su ikada, od 1996. godine sjedili po parlamentima, skupštinama, općinama... i dobivali budžetski (naš) novac. Krivi su jer ne znaju gdje žive. Ne znaju kako se prevrtati i znojiti u krevetu u četiri sata ujutro, i razmišljati kako svojoj bebi kupiti pampers i bebelac. Ne znaju kako je pozajmiti dvadeset maraka kako bi njihov maksum otišao na izlet. Ne znaju kako je kad kuha želudac, jer njihova djevojčica nema haljinicu istu kao što drugarica ima. Ne znaju kako je mladima, koji bi stupili u brak, rađali djecu, a nemaju gdje i od čega živjeti. Nemaju posla, a o stanu da i ne pričaju. Ne znaju oni mnogo toga, ili ne žele da znaju i da vide.

Moje poznanike sa početka priče uopšte ne zanimaju telekomi, fabrike duhana, bosnalijekovi, elektroenergetski sektori, javni servisi, pošte... Ne znaju oni ništa o tome, osim kad im zatrebaju dopuna za telefon, kutija cigara ili tablete. Uopšte ih ne zanima hoće li neko novi ujagmiti neki upravni odbor, hoće li neko novi zasjesti na čela kliničkih centara, zavoda, agencija, ministarstava... Njih zanima posao i hljeb za njihove porodice. Njih zanima da im Aida u 19.30 pročita vijest o novim radnim mjestima, i boljem životu svih građana u ovoj zemlji.

Oni što se jagme, otimaju, plijene... oni što ne znaju gdje žive, svoje su potomke uhljebili. Oni su svojim unučićima, i bezbeli praunučićima, a možda i njihovoj djeci, obezbijedili ugodne živote. A hiljade obične bosanske djece, što zadnji fening troše kako bi jednom u životu otišli na Bilino polje i poderali glas navijajući za Džeku, Misimovića, Pjanića, Ibiševića... ne znaju šta ih sutra čeka. Njihova budućnost je neizvjesna. Zbog toga i odlaze u tuđi svijet. Zbog toga će možda sinovi mojih poznanika za 20-ak godina, umjesto za bosanskohercegovačku, poput Zlatana Ibrahimovića, zabijati golove za švedsku reprezentaciju.

„Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije..."

Ovo su stihovi Alekse Šantića, nastali 1896. godine, u kojima ovaj pjesnik pjeva o patnji onih što zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet. Moji poznanici su nekada učili o Šantiću, mada su rijetko čitali njegove pjesme, a još ga rjeđe viđali na novčanici od 10 KM. Pitanje je da li bi veliki Šantić, u današnjoj Bosni i Hercegovini, imao umjetničke hrabrosti napisati „Ostajte ovdje".
www.bportal.ba