Ispis
U zadnje se vrijeme polahko razilazi magla nejasno?a, koja je dugo vremena obavijala bonja?ku prolost. Naziru se nove metode i modeli prou?avanje bonja?ke historije i kulturalne prolosti, koja je u 20. stolje?u bila negirana, a u najmanju ruku preu?ivana i marginalizirana.
(Pie: Turkovi? Edin, prof)


Novi zamah u bonja?koj historiografiji na vidjelo je iznio niz historijskih ?injenica koje nesumnjivo pokazuju da je neophodno hitno revidiranje dosadanjih historijskih neistina i poluistina na kojima su stasavale brojne generacije Bonjaka. No, budu?i da su Bonjaci kao autohtoni narod Balkana, bili sprje?avani da zvani?no pamte i istrauju svoju historiju, njene osnovne odrednice bivale su prenoene usmenim putem i tako su sa?uvane od zaborava sve do danas. Upravo ?u se i posluiti nekim od rivajeta/predaja u ovom tekstu budu?i da poznajem mahane historije kao nauke, koja se bavi interpretacijom historijskih izvora pa, tako, ukoliko ti izvori budu uniteni ili ne budu prona?eni, smatra se da se nita nije ni desilo. Ukoliko bismo slijepo slijedili historiju vidjeli bismo da se u njenoj zvani?noj verziji ne spominju Boiji Poslanici pa ?ak ni onda kada se tuma?e veliki doga?aji koji su se deavali za vrijeme njihovih ivota. Kako onda o?ekivati, da se u okvirima zvani?ne historije Balkana pominju bonja?ki duhovni i svjetovni velikani u okruenju koje je neprijateljski nastrojeno prema Bonjacima i koje se trudi onemogu?iti svaki poduhvat koji ima za cilj izu?avanje i otimanje od zaborava nae svekolike prolosti.

Svjedoci smo mnogobrojnih teorija o Bonjacima, kao izmiljenom narodu, o Bosni kao jednoj historijskoj fikciji te brojnih drugih kvalifikacija o kojima je napisano na desetine knjiga i nau?nih radova, a ovakve tendencije su vidljive i danas u historijskom diskursu naih susjeda. Pored negiranja nacionalnog identiteta i njegovog kontinuiteta do danas nisu splasnule ni teorije o duhovnim lomovima u Bonjaka, te njihovom konvertitstvu na Islam kao osnovnoj krivici zbog kojeg su nad nama izvreni brojni genocidi. Posebno su zanimljive teze o nepostojanju kontinuiteta u duhovnom razvoju Bosne, te njenoj stalnoj pot?injenosti duhovnim centrima ili istoka ili zapada, a koje predstavljaju jo jedan od na?ina negiranja bonja?ke posebnosti na ovim prostorima. Tendencije da se Bosna i Bonjaci stave pod zatitu kojekakvih duhovnih i ekonomskih sila i sa istoka i sa zapada i danas postoje. No, historija nas u?i da su Bonjaci bili samosvojan i samosvjestan narod i na duhovnom i na politi?kom planu i tako treba ostati i danas jer se pokazalo da drugi niti su znali niti su htjeli brinuti o nama kada su imali priliku za to.

Sve teorije i tzv. nau?ne hipoteze koje negiraju nau nacionalnu i duhovnu samosvjesnost padaju pred logi?nim pitanjem: Ako nije postojalo Bonja?ko kraljevstvo, ako nisu postojali bosanski patareni, ako nije taj duhovni i nacionalni kontinuitet nastavljen kroz doba Osmanske Bosne i dobrim dijelom za vrijeme Austro-Ugarske uprave, ako ne postoji bosanski jezik, ako Islamska zajednica u BiH nema potvrdu u narodu...?emu onda tomovi knjiga o negiranju onoga ?ega nema?! Da bi neto bilo predmetom izu?avanja i nau?nog valoriziranja ono mora postojati u vidu materijalne ili duhovne/nematerijalne batine. Materijalni dokazi se mogu i unititi, ali duhovno naslije?e je neunitivo jer se ono nalazi u ?istim srcima ljudi, a tamo je zati?eno od svih zlonamjernih nasrtaja.


O duhovnom kontinuitetu Bonjaka

Malo je naroda u svijetu koji su tako snano prigrlili Islam, kao duhovnost i sistem zakona koji ure?uju svaki segment ljudskog ivota, na na?in kako su to uradili Bonjaci. Mnogi se do danas pitaju i tragaju za razlozima i povodima prelaska na Islam cijelog jednog naroda, to je rijetkost u okvirima svjetske povijesti. Teko je to objasniti na historiji prihvatljiv na?in, budu?i da ona operira samo materijalnim izvorima, a oni su oskudni kada je u pitanju daleka prolost Bosne i Bonjaka. Ne moemo re?i da nisu postojali, jer za neke dokumente i zapise zasigurno znamo da su morali ostati, ali neprijateljsko okruenje u kojem se Bosna nalazila kroz burna stolje?a svoje povijesti je kumovalo da se ve?ina toga uniti ili makar falsifikuje i kasnije koristi kao protivdokaz. Oni koji su pokuavali zatrti duhovne puteve i velikane koji su uzdigli Bonjake na stepen naroda nisu ra?unali da oni iza sebe nisu ostavljali (samo) knjige, nego su profilirali moralne i istinoljubive ljude koji su bili spremni prenositi istinu do danas. U prilog tome svjedo?i i 36. ajet sure An Nahl gdje ?itamo: Mi smo svakom narodu poslanika poslali... Dakle, neosporno je da se unutar svake zajednice nalaze ljudi koji su zadueni pozivati  jedinoj vjeri Islamu. Oni su izali upravo iz tog naroda i njega su duni pozivati.

Ve?inom se u okvirima historijskih tuma?enja masovnog prelaska Bonjaka na islam vidi  epistemoloki lom u kojem se jedna zapadnocentri?na kultura naglo okrenula istoku prihvativi vjeru i kulturno-civilizacijske tekovine osvaja?a. Ovakav stav ?emo ?esto susretati kod pojedinih iskompleksiranih bonja?kih histori?ara, ali ve?inom kod ideologijski motiviranih i pristrasnih hrvatskih i srpskih prou?avalaca prolosti. U tom smislu hrvatski histori?ari se ponaaju kao franjeva?ki glasnogovornici, koji brane tezu o katoli?koj Bosni, a drugi se hrane velikosrpskim mitom o Bosni kao jednoj od srpskih zemalja nikada ne zaboravljaju?i pomenuti nasilnu islamizaciju kr?ana u Bosni. Bonjaci nisu imali prilike u historijske udbenike unijeti svoje vi?enje ovih doga?aja, jer im je bilo zabranjeno institucionalno pam?enje u vrijeme dvaju Jugoslavija, ali su zato ljubomorno ?uvali predaje o starim Bonjanima i njihovom prvom susretu sa Islamom, koji se zbio daleko prije dolaska Sultana Mehmeda Fatiha na podru?je Bosne. U tom smislu je do danas sa?uvan rivajet o Bonjacima i njihovom prelasku na islam jo za vrijeme poslanstva Muhammeda alejhiselam. Pretpostavlja se da je to moglo biti u prvim godinama nakon Hidre, a orijentaciono se moe uzeti ?uvena Bitka na Mu'ti izme?u bizantijske vojske i muslimana koja se odigrala este godine po hidri. Predaja govori da je jedna grupa od ?etrdeset ?lanova iz Bosne dola li?no Muhammedu a.s. i priznavi ga Poslanikom, prihvatila islam. Prema tom predanju, sedam ?lanova te delegacije se vratilo u Bosnu, dok su ostali na putu u povratku pomrli, a jedan od te sedmorice je ukopan u okolini Sarajeva. Dalje se u tom predanju kae da je Muhammed a.s., zadivljen njihovom rtvom, dao Bosnu pod duhovnu upravu h. Omeru, koji je ?etrdeseti primio islam. Ako se uzme u obzir da je to bilo prije kompletiranja Objave i ustrojstva islamskog u?enja i principa, tu bi mogao leati odgovor na pitanje pojave patarena na ovim prostorima, jer su oni u svom vjerovanju imali mnogo ta?aka koje su sli?ne islamskom u?enju. Odbacivali su oboavanje Marije, ustanovu krtenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upu?ivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mo?ima). Protivno katoli?kim crkvama, koje su nedostojno ukraene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su loe miljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da Isa a.s. nije razapet, nego da je ?ovjek poslan od Boga, te su se i u ovom pogledu djelimi?no slagali sa islamskim pogledima. Osu?ivali su alkohol i pokazivali sklonost asketskom ivotu. Imali su molitvu koju su obavljali pet puta dnevno, a ?esto su padali na koljena i izraavali blagodarnost Bogu. Ovoj predaji se jo dodaje miljenje da ih je poslao tadanji bonja?ki duhovni poglavar djed, a koji je na osnovu odre?enih pojava i promjena u prirodi zaklju?io da je doao obe?ani Poslanik i da mu se treba pokoriti.


O ovome ne postoje zvani?ni historijski izvori, ali to ne zna?i da se ovaj doga?aj nije ni dogodio, jer kako objasniti da je rivajet o njemu preivio tolika stolje?a i dospio danas do nas. Imaju?i u vidu prethodni rivajet nimalo nas ne treba ?uditi ?injenica da su Bonjaci pohrlili u Islam kada im ga je ponovo dostavio vojskovo?a i osvaja? ljudskih srca Sultan Mehmed Fatih, koji je najavljen hadisom Allahovog Poslanika kao osvaja? Konstantinopolisa (dananjeg Istanbula). Jedan doga?aj je posebno ostao u kolektivnoj memoriji Bonjaka, a koji je upravo klju?ni u dokazivanju duhovnog kontinuiteta naeg naroda - to je predaja tapa bosanskom duhovnom poglavaru djedu. Ovim gestom su Bonjaci priznati kao narod od strane Sultana Mehmeda Fatiha. tap ima veoma iroku simboliku, a pomenut ?emo samo neke segmente, kao to su: simbol ?uvanja, odbrane, vlasti i autoriteta, nezavisnosti i samostalnosti. Dakle, nakon gradnje Gazi Isa-begove tekije u Sarajevu tap je predat mevlevijskom ejhu i unutar tekije je ostao 500 godina, sve do njenog ruenja od strane komunisti?kih vlasti 1957. godine. Na ovaj na?in je duhovni autoritet sa patarenskih poglavara preao na znamenite islamske u?enjake, koji su opet izrastali iz bonja?koga naroda. Postoje?a kultna mjesta bosanskih patarena nisu zatirana. Najbolji dokaz za to jeste ?injenica da su najstarija muslimanska dovita, zapravo, samo stara patarenska molitvita. Ajvatovica, Kari?i, Vrelo Bune u Blagaju, Ziv?i?i-Hukelji?i i Oglavak kod Fojnice, nisu, dakle, samo izvorita duhovnosti, nego i bosanske dravnosti, potvrda kontinuiteta Bosne kao samostalne drave, dokaz autohtonosti Bonjaka.


Svjetovni i vjerski autoriteti Bonjaka nisu nijemo posmatrali samovolju sultana ili vezira nego su hrabro ustajali sa narodom u borbi za dostojanstvo i bolji ivot. Bosanska duhovna ulema nije nikada sputavala razvitak nacionalnih specifi?nosti i nacionalnog duha u najirem smislu. Ne smijemo zaboraviti da su pojedini pokreti u krvi ugueni, kao pokret Hamze Orlovi?a koji je u 16. stolje?u traio da Bosnom vlada maternji jezik i doma?i ?ovjek. Kasnije se javljaju i drugi pokreti kao sto je pokret Husein kapetana Grada?evi?a koji nije dao da se bosanska zemlja daje onome kome ne pripada i koji se pobunio protiv i zloupotreba sultanovih predstavnika u Bosni. Zatim treba ista?i i muftiju pljevaljskog emsikadi?a koji je pruio veliki otpor Austro-Ugarskoj okupaciji Bosne. Drutveno angairana poezija Abdulvehaba Ilhamije je navela tadanjeg vezira Delal-pau da ga u Travniku osudi na smrt. I mnogo je jo primjera koji svjedo?e o povezanosti Bonjaka i njihovih duhovnih prvaka, kao predvodnika duhovnih i nacionalnih pokreta. Reis-ul-ulema Demaludin ef. ?auevi? se borio da duhovni centar Bonjaka bude u Sarajevu, a ne u Beogradu to je vjekovni srbijanski cilj.

Imaju?i u vidu sve gore navedene ?injenice i predaje moe se zaklju?iti da Bonjaci batine jedan hiljadugodinji duhovni kontinuitet kojeg je odravala i iznova obnavljala upravo doma?a ulema spremna rtvovati i vlastite ivote za narod koji ih je iznjedrio.




O nacionalnom kontinuitetu Bonjaka

U pogledu etnogeneze Bonjaka dugo vremena su preu?ivane neosporne historijske ?injenice poput one da je Bosna bila dijelom jedne ire oblasti zvane Ilirik. Sam naziv drave Bosna jeste ilirskoga porijekla, ali unutar Bosne se nalaze jo na desetine toponima i hidronima koji ?uvaju ilirske korijene. Stoga se sa pravom moe govoriti o ilirskom supstratu u bosanskom jeziku, jer od svih ostalih okolnih jezika sadri najvie leksema ilirskoga porijekla. Indikativna su u ovom smislu istraivanja akademika Ibrahima Pai?a, koji je u jednoj od svojih knjiga (Kulin i Prijesda) nedvojbeno pokazao da se radi o dva imena ilirskoga porijekla unutar vladaju?e bosanske dinastije. To to danas Bonjaci govore bosanskim jezikom, koji se klasificira kao junoslavesnki, posljedica je jezi?ke asimilacije starosjedila?kog ilirskog stanovnitva, a koja je rezultat omjera brojnosti govornika staroilirskog i praslavenskog jezika.

Od kada se stanovnici Bosne nazivaju Bonjacima teko je utvrditi, mada prvi podaci o njihovom takvom izjanjavanju se vezuju za srednjovjekovne nadgrobne spomenike ste?ke i natpise na njima. Srednjovjekovna Bosnska drava je bila u prvom redu banovina, a poslije postaje Bosansko kraljevstvo nakon krunisanja Tvrtka I Kotromani?a (1353-1391). Prema nekim histori?arima njegovo krunisanje je obavljeno u blizini Prijepolja (teritorija dananjeg Sandaka) 1377. godine. Za vrijeme Tvrtkove vladavine Bosna je doivjela najve?u teritorijalnu ekspanziju i ekonomski rast. Nizali su se bosanski vladari sve do posljednjeg Stjepana Tomaevi?a. Upravo je Stjepan Tomaevi? primjer kako zavrava vladar koji izda vlastiti narod, budu?i da je sklopio ugovor sa Papskom stolicom o progonu bosanskih patarena, a za uzvrat mu je bila obe?ana pomo? u borbi protiv Osmanlija. Me?utim, Papa je iznevjerio ovaj dogovor, a Tomaevi? je protjerivao i ubijao bosanske patarene te oslabio svoj utjecaj u narodu i neslavno zavrio 1463. godine kada je pogubljen. Naravno, imaju?i u vidu izlaganje o duhovnom kontinuitetu poznato nam je da je bosanski djed bio vrhovni autoritet Bonjaka i da je kao takav i prihva?en od strane Sultana Mehmeda Fatiha.

Bosanski patareni su bili trn u oku i isto?noj i zapadnoj crkvenoj organizaciji, koje su ih na razli?ite na?ine pokuavale pokrstiti. Papa je vodio krstake ratove protiv bosanskih patarena, dok su Vizantijci imali druge metode. Posebno je ovdje zna?ajno razotkriti historijski falsifikat o popu Bogumilu, kako je poznat u historiji. U narodu je poznatiji kao pop Bugarin, budu?i da je bio poslan iz Bugarske (od vulgarin - vulgaran, sirov, prost). Naime, ve? due vremena se provla?i naziv bogumili za bosanske patarene, kao u?enike popa Bogumila. Iako je bio poslan da peobrati bosanske patarene pop Bogumil nije mogao odoliti njihovom u?enju te ga je po?eo iriti po dijelovima Bugarske, Makedonije i isto?nog Kosova. Bio je razapet od strane tadanje ortodoksne crkve. Kasnije prodorom Osmanlija, Bugari koji su prihvatili islam dobijaju naziv Pomaci kojih najvie ima u Rodopima., dok se u Makedoniji nazivaju Torbeima, a na Kosovu Gorancima. Usljed Austro-Ugarske okupacije, veliki broj Bonjaka je krenuo prema Turskoj i zaustavljali se se na podru?jima Kosova, Makedonije i Albanije gdje i danas ive. Na ovaj na?in smo desmistifikovali pri?u o popu Bogumilu, kao u?itelju bosanskih patarena, koja je dugo vremena bila servirana kao zvani?na historijska istina.

Bitno je napomenuti da je u okviru granica Osmanskoga carstva posebno mjesto zauzimao Bosanski paaluk, koji je zadrao odre?enu vrstu  autonomije u prvim godinama Osmanske vladavine. A ono to je najzna?ajnije u ovom pogledu jeste da su njegove granice bile granice srednjovjekovne Bosne. Na ovaj na?in je sa?uvan i teritorijalni kontinuitet prostora Bosne na kojem su Bonjaci vjekovima egzistirali kao autohtoni narod. To moemo vidjeti iz karte Bosanskog paaluka:



Na ovoj karti se jasno vide granice Bosanskog paaluka u okviru ?ijeg teritorija su Bonjaci autohtoni i starosjedila?ki narod. Jedino su na tim prostorima Bonjaci svoji na svome, dok su drugdje samo musafiri jer, kako to re?e uvaeni muftija Zukorli? Bonjacima u Austriji: Vi ste ovdje musafiri, ova zemlja vas je lijepo primila, a vi znate da nas naa vjera u?i da se u musafirluku ponaamo kako doma?in kae - sjedi gdje ti doma?in kae. Drugim rije?ima, muftija im je poslao univerzalnu Kur'ansku poruku: Ne remetite red na zemlji kad je ve? na njoj red uspostavljen.


*****
Iz ovog kratkog prohoda kroz temeljne odrednice razvoja duhovnog i nacionalnog identiteta Bonjaka moemo do?i do zaklju?ka da su Bonjaci uvijek imali svoje autenti?ne i vjerske i politi?ke predstavnike. Njihova rije? se potovala, a iz njihovih djela i moralnih vrlina narod je crpio snagu u najteim trenucima nae historije. Zrelost i samosvjesnost jednog naroda mjeri se po tome koliko cijeni svoje velikane jer da nije bilo njih, druga?ija bi sudbina snala ovaj narod. I danas imamo autenti?ne predstavnike Bonjaka, kojima je prva briga svoj narod pa tek onda oni sami sebi. Oni poznaju bi?e ovoga naroda i vjeruju ovom narodu te zbog toga i uivaju njegovu bezrezervnu podrku.